Ja sam Rea (Entlebuški planinski pas). Rođena sam 19.03.1997 u Njemačkoj ali cijeli svoj život živim u Hrvatskoj. Inače puno ime mi je Hanna-Rea vom Nibelungenblut, ali svi koji me poznaju me zovu samo Rea. Iako sam baka u godinama još sam uvijek dovoljno zločesta i razigrana. Volim se puno igrati a najviše volim kada mi se nešto baca da lovim (predmet nije bitan). Gazdarica kaže da sam dosta tvrdoglava i da se volim duriti ali to vam nije istina, ja sam jako dobra i poslušna ali ona to ne shvaća.

Što se tiče ljudi užasno sam nepovjerljiva prema njima pa ih obavezno dočekam lavežom. Užasno sam znatiželjna pa sve moram vidjeti i promatrati. I strašno sam proždrljiva pa volim puno papati, pogotovo krasti zadnji zalogaj iz ruke (taj je uvijek najfiniji) uostalom tko im kriv sto ne paze kad mlataraju sa rukama. Također ako gazdarica u šetnji ne vidi, volim uzeti koji slastan zalogaj, no onda se ona jako ljuti, a meni nije nikako jasno zašto. Živim sa gazdaricom sa kojom provodim najviše vremena i ona me naučila sve što znam.

Sa tatom gazdom - sa kojim  se volim puno igrati i maziti ali ga nikako ne želim slušati kada znam da će ionako uvijek biti po mome. On je jedina osoba koja me uspjela izgubiti a to vam je inače nemoguća misija, no moja me gazdarica našla u roku od pet minuta tako da je sve bilo u redu. I sa mamom gazdom - ona se jako protivila mom dolasku ali sada me ne bi dala nizašto na svijetu, i nju odmah slušam iz prve jer ne volim kada se ona ljuti jer me onda cijelu vječnost ne želi pomaziti.

Kao mala sam stvarno bila zločesta. Brzo sam učila i znala sam sve naredbe ali mi se jednostavno nije dalo previše slušati. Napravila sam dosta nepodopština također. Ispričat ću vam samo jednu za sada:

       Kada smo bili na moru gazde su odlučili negdje otići a mene ostaviti doma samu. E pa ako su mislili da će im to proći samo tako gadno su se prevarili. Zato kada su oni otišli ja sam prvo skočila na stakleni stolić u dnevnoj sobi da dođem do štapića i da se malo počastim kada već nisam nikuda išla.
Kada sam skočila glupo staklo se srušilo sa stola ali se nije razbilo a štapići su skliznuli na pod pa sam ih lijepo u miru smazala. Kasnije mi je postalo užasno dosadno pa sam nasla puuunooo novina za čitati, ali kako me nisu naučili čitati ja sam odlučila

I tako sam počela novine po novine lijepo trgat na komadiće i raspoređivati po cijeloj sobi da što bolje izgleda. I do dana današnjeg meni još uvijek nije najjasnije zašto su svi imali kisele face kada su vidjeli kako sam ja to lijepo uredila. Pošto je nakon tišine od par minuta nastala velika buka i svi su gledali u mene, a ja sam vam lijepo zbrisala i otišla spavati. Neka im soba ostane ružna kada ne žele moju pomoć.

Sada kada sam starija sam se malo smirila, od uređenja sam odustala zauvijek (bar tako gazde misle). Još im uvijek uspijem složiti nekakvu nepodopštinu ali ništa preveliko nego tek toliko da ih malo zabavim. No bez obzira na sve mene moja gazdarica voli najviše na svijetu a moram vam priznati i ja nju ali joj to nemojte reći da se ne umisli.